Jutro je. Proljetno. Ne kuha kavu; jutarnju je odbacila kao nezdravu, a popodnevnu pije zbog dobrog društva i tek „da se računa". U zelenoj šalici već je skuhani čaj. Zeleni i menta. Proljeće je, pa nek se sve zeleni i miriše. Uz čaj će nešto i prigristi, a naviku (doručak prije svega) preuzela je od svoje dvadeset godina mlađe kćeri. Da, da. Nisu čaj i zdravi doručak samo za djecu, starije i bolesne. A zdrav je, vjerujte. Bez paštete, narezaka, kobasica, bijelog kruha... I bez crnih cigareta. Zauvijek crnih! Jer se i danas živo sjeća očevog pušenja i u spavaćoj sobi, te majčinog kašlja kroz poplun koji bi cijelu noć navlačila na nos i usta. No, njen početak dana izgleda zdravo i trebala bi „potrajati".
Ali, mentalitet i standard su takvi da zbog onih s 50 i 50+ nisu potrebne ni burze rada, ni proizvodnja, ni potrošnja. Osim, ako nemaju lovu za vlastiti business koji će im, po novokomponiranim i nepisanim pravilima, omogućiti i osobnog roba. Dok doručkuje i griješi. Zavidi svima koji imaju posao, a najviše političarima jer i u sedamdesetima ulaze u Skupštinu i Sabor ili postaju predsjednici države. Kao, cijeni se iskustvo! Ne smije misliti o tome, odlazi na balkon diviti se proljeću.
Prije uobičajenih (ne)radničkih djelatnosti, želi popiti još jednu šalicu čaja. Stavlja u nj žlicu meda; samo jednu, onu srednju, ni preslatko nije zdravo. Odmah pere suđe, teže je kad se osuši, a i više se vode potroši. Voda je budućnost, treba ju čuvati za djecu.
S cvijeća je uklonila neprepoznatljive latice, pospremila krevete, obrisala prašinu, ali samo s mjesta gdje dopire dnevna svjetlost. Tek da ju cijeli dan ne bode u oči. Usput se prisjetila i onih koje (da, koje, jer uvijek su to žene) od toga žive i koje prašinu nikad ne brišu po rubovima i kutovima. I nikada, tako je bar s onom koja čisti stubište njene zgrade, ne vide paučinu iznad glave. Razumije ih i ne želi o tome misliti. Otišla bi predaleko, a to šteti zdravlju.
I majka joj je pred očima, obavlja tisuću kućanskih poslova, ali i one koji donose „živu lovu". Vidi, ali i osjeća, i njen višak kilograma i proširene vene na nogama i blagi pogled na lijepom licu. Čuje i njeno pjevušenje i gromoglasni smijeh i neizostavno izgovaranje – čuvaj se ili čuvajte se – pri svakom ispraćaju djeteta, supruga, dragog joj ili nedragog gosta. Ali, ne smije ni o tome, iako djeluje poučno i smirujuće.
Sa svojim je djetetom, raduju se njegovoj kupnji i uređenju stana. Sretni su što je banci podoban klijent; ima stalni posao, prosječnu hrvatsku plaću, mlad je... Dotiču i godine u kojima će otplaćivati samo kamatu, a ostatak plaće raspoređuju na režije i školarinu. Prekidaju! Opasno je, ubija, guši.
Ne sluša radio i ne gleda televiziju, prijepodnevne sate želi živjeti punim plućima i biti samo svoja i sa svojim mislima. Gleda na sat, već je deset. Ručak neće kuhati, ostalo je nešto od jučer, a tome će pridodati svježeg povrća i voća. Dok ju proljeće, nečujno ulazeći i izlazeći kroz prozore, zamamno njiše prostorom, razmišlja što bi bilo pametnije – izaći u šetnju ili sjesti za računalo. To su stvari koje ju drže i vesele. I tješe. Pri pomisli na vrijeme kada su mislî i želje dosezale nebesko plavetnilo, a dan i noć bili prekratki za učiniti sve planirano.
Odabire računalo. Želi pisati! Uključila je laptop, otvorila novu stranicu u wordu i namjestila prste na tipkovnici onako kako to čine kvalificirani daktilografi. O vrsti slova i formi teksta će na kraju, to joj je najdraži dio. Ali, o čemu bi mogla pisati? O politici, možda? O modi i takozvanim i samozvanim selebritijima? O samoljublju, lažnom domoljublju i trendovskom bogoljublju? O ukidanju rodilišta i zatvaranju brodogradilišta? O tome kako su neki ipak pozvani na odgovornost za pljačku stoljeća ili ratni zločin; o ubojicama koji, umjesto da rade nešto korisno za zajednicu, i dalje vrebaju žrtve; o svom dvogodišnjem čekanju rješenja za mirovinu koja neće biti niti petsto kuna...? Ne može se odlučiti! Kucka prstima o stol i pomišlja na razne teme. No sve je stresno, pogotovo za nekoga s 50+. Neće si dan pokvariti ni pišući o devedesetima. Previše je osobno, a i nije više in. Sva utrnula, napušta najdražu igračku. Želi van. Želi živjeti proljeće! Brzo će proći, kao i svaki put. Oblači laganu odjeću, vani je vruće i ljeto će uskoro svojim trikovima i srdačnim poljupcima prisiliti proljeće na priznanje da je za ovu godinu njegovo prošlo.
U parku je, nedaleko od knjižnice, škole, doma zdravlja... Sunce ju ljubi, miluje, usmjerava. Prolaznici su rijetki i zasigurno nezaposleni, umirovljenici i bolesni. Ispred nje je stazâ kao u priči i cijeli prostor joj se čini poput labirinta. Paše joj, želi da potraje. Odjednom, osjeća kako bi mogla pasti. Željela bi do rasvjetnog stupa, nasloniti se, ali joj se čini opasnim. Odlučuje se za par koraka udaljenu travnatu uzvisinu; pad će biti blaži, a na nju bi mogla i leći.
„Gospođo, kako se zovete?" čuje duboki i pomalo hrapavi ženski glas. Ne odgovara. Bolnički miris joj je u nosnicama, stimulira moždane vijuge i slika iz parka joj je pred očima. Onesvijestila se i na sreću je naišao netko tko nije pomislio da je pala mrtva pijana. Nazvao je hitnu ili ju je sâm dovukao do nje. Sjeća se, zgrada doma zdravlja bila je zadnje što je jasno vidjela. Ništa ju ne boli, ali osjeća nelagodu i ljutnju.
„Kako se zovete?" čuje isti glas kao par sekundi prije.
„Mila. Mila Nar", odgovara, otvarajući oči i dižući se.
„Nemojte ustajati!" zapovjednički će lijepa žena.
Ostaje ležati čekajući novo pitanje. Zna proceduru, odgovarat će na sto pitanja. Tako je bilo i kad je majku ostavljala u bolnici.
„M i l a", pisala je doktorica izgovarajući slovo po slovo.
„I, kako ste ono rekli... Nar?" željela je biti sigurna.
„Da, Nar", odgovara.
„D o b r o. A kad ste rođeni?" pitala je dalje.
„17. listopada 1958.", odgovara kao pučkoškolka.
„Znate li da ste se onesvijestili...?
„Da", odgovara brzo i kratko, prekidajući ju.
„Jeste li osjetili da će se to dogoditi?" bilo je novo pitanje.
„Jesam, i tražila sam gdje bih se mogla nasloniti...", želi biti detaljnija.
„A, znate li da imate nizak tlak?" čula je pitanje kojeg se pribojavala.
„Ne!" odgovorila je radosno.
„Je li to nasljedno? Mislim, Vaši roditelji, imaju li i oni tu sreću?" pitala je doktorica s osmijehom, ne znajući koliko joj bolno pitanje postavlja.
„Ne. Imali su visok tlak i obadvoje su umrli od moždanog udara...", počela je priču kao da bi ju mogla ispričati rado i do kraja.
„Oprostite!" ispričala se doktorica te nastavila.
„Vama se to neće dogoditi, ali pripazite da tlak ne bude prenizak, jer ništa s ovim 'pre' nije dobro. A koliko vidim i vaši su kilogrami bez toga", komplimentirala joj je doktorica, očito želeći vidjeti osmijeh i na njenom licu.
Nasmijala se, što iz zahvalnosti, što iz želje da što prije napusti to mjesto. Ustala je, objašnjavajući kako nema zdravstvenu iskaznicu, ali da će ju svakako donijeti; kako u šetnju ne voli nositi torbice, novčanik, mobitel...
„Ne morate ništa donositi. Ali svakako napravite detaljne pretrage. Znate, nikad se ne zna...", bila je savjetodavna i velikodušna doktorica.
Obećala je detaljnu kontrolu, zahvalila se, ali i brzo izletjela jer je štošta željela objasniti. Možda i započeti razgovor o tome kako je alergična na pušače, čime bi uvrijedila nekoga tko joj je pomogao i izmamio osmijeh na lice. A doktorica je mlada i stigne nikotin zamijeniti češnjakom kojeg je ona, što rijetko čini, to jutro uzela previše.
Sve je ispričala suprugu, ne voli lagati, s tim se teško nositi. Prva laž vuče drugu, druga treću... A kad je na cvjetnom balkonu s njim pila kavu, dosjetila se i cijelog niza tema o kojima bi mogla pisati. Čista pozitiva! No morala je pričekati novi dan i pokušati saznati tko joj je pozvao hitnu.
Netko im zvoni. Ona će otvoriti, zdrava je, a i bliža balkonskim i ulaznim vratima.
„Dobar dan, susjeda! Kako ste!?"
„Dobar daaan! Dobro sam..., hvala. Otkud Vi...?" iznenađena je što ispred svojih vrata vidi čovjeka s kojim već dvadesetak godina, osim pozdrava, ni riječ više nije progovorila.
„Oprostite, samo sam htio...", izgledalo je kao da ne zna što bi htio.
„Hoćete ući? Izvolite!" iznenađena i sumnjičava pozvala ga je u stan.
„Ma, ne bih. Ali danas, kad sam pošao..."
„Što!?" prekinula ga je, osjećajući da je on taj.
„Vi ste mi pozvali hitnu pomoć!?" pitala je glasno, začuđena i sretna što ima svog junaka.
„Ne, nisam ih zvao, otrčao sam do njih...", počeo je otkrivati tijek događaja.
„O, Bože..., hvala vam! Izvolite, uđite! Evo, mi baš..."
„Nemojte, ne bih...", nećkao se sramno "profesor" kako su ga, uvijek obučenog u košulju i sako, ona i suprug od milja zvali.
Nećkao se, ali i ušao. Raspričao se i napričao. A ona i suprug ostali su zatečeni saznanjem da im je susjed uistinu profesor i da već par godina ruča u pučkoj kuhinji. I da je, sa svojih najboljih 50, sretan što su i mali gradovi počeli više voditi računa o sirotinji.
A kad je profesor, nakon što je s radošću popio kavu i pojeo pitu od trešanja, ponosan na svoje djelo, „lakih" krila odletio u svoje tavansko gnijezdo, ona više nije bila sigurna u sutrašnju – čistu pozitivu.
ožujka 2011.