Dragi Antune!
Oprosti mi zbog ove prve riječi, ali tako se obraćam svima koji mi nešto znače i koji su boraveći na Zemlji činili dobra djela. A Ti si ih puno učinio. Toliko da cijeloga života s Tvojih izvora možemo piti, a da oni i dalje ostanu snažni i bistri kao i prije nego smo odlučili pogledati svoj odraz u njima. Što ih mi više mutimo, svojim iskrivljenim osmijesima i prljavim rukama, to oni sve jače žubore i sve više sjaje. Sve su življi, glasniji, pjevniji, harmoničniji.
Ali, dragi Antune, nije to razlog zbog kojeg Ti pišem. Krivci za ovo pismo su Tvoja „Maćuhica" i moja Baka. Znaš, nije ni ona više ovdje s nama. Otišla je u taj Tvoj drugi svijet istoga dana i mjeseca kada i ti, a noći njenog odlaska i čežnje za zvjezdanim sjajem prosutim po crnoj dubini neba, sjećam se k'o da je noćas bila. O, kako sam ju upamtila! Istovremeno i crnu i zlatnu, i tužnu i radosnu, i tešku i laku, tajnovitu i samo našu!
Imala sam tada samo 15 godina i tek ozbiljnije počela učiti živjeti, spremala se za malu maturu... I tako se nadala, čvrsto i nevino vjerujući kako će mi ona pomoći da se uredim za taj ispit zrelosti. Da, bilo je rano proljeće; svijetlo i toplo, zeleno i mirisno, puno života i nade. Možda i smrt za neke od nas bira vrijeme – da se bolje pamti, da se ne zaboravi.
Za mene je veza između moje Bake i Tebe uistinu velika. I ona je po zanimanju bila učitelj-ica, i nikada nije imala stalni posao; i ona obolijeva od raka grla, i ne uspijeva ga pobijditi; i ona odlazi mlada, cijelim bićem ljubeći pisanu riječ, pogotovo poeziju. Ali tu sličnost prestaje, jer nikada ništa nije napisala, pa ni tu činjenicu preboljela. No simbolike i podudarnosti je i previše...
O ljubavi prema mojem Djedu nikada nije pričala, ali o ljubavi prema poeziji pričala mi je svaki dan od kad je, valjda pretpostavljajući da joj nema ozdravljenja, odlučila reći da je bolesna. Tih zadnjih dana, umjesto Molitvenika, u rukama bi držala Tvoje pjesme. A kada ih sama nije mogla čitati, i u bolesti ponizna, molila me da ih ja čitam. Nije mi bilo lako sjediti pored bolesničke postelje, pored nekog toliko dragog, kada sam trebala zabavljati se sa svojim vršnjacima. No nikada nisam požalila. Ponajviše jer sam u tim danima upoznala Tebe, kojeg je Baka jako voljela. Tebe, s čijim stihovima na usnama je zatvorila oči. Tebe, s kojim već odavno dijeli beskraj svemira.
Ponosim se danas ondašnjom poslušnošću, jer bih, čitajući joj Tvoju „Maćuhicu", svaki put vidjela osmijeh na njenom licu. Da si tada bio s nama, Baka bi zasigurno uspjela doći do Tebe i reći Ti da maćuhice ipak mirišu. Vjerujem da bi opravdanje prihvatila samo uz obrazloženje da si pjesmu pisao noću kada i one tonu u dubok i čaroban cvjetni san. I da je baš tada kroz njihov baršun drhtala tajna duše tvoje!
Dragi Antune, oprosti mi za ovo, no morala sam Ti to reći, jer Baka je i cvijeće jako voljela. Toliko, da sam bila ljubomorna i na Tebe i na njega. Ali njen pomalo cinični osmijeh na Tvoj stih - Maćuhica cvate, ali ne miriše – olakšao je mojoj Baki odlazak s ovoga svijeta, a meni pomogao preživjeti ljubomoru i odrasti. I ne samo to. Od nje mi ostade ljubav prema cvijeću i Tvojem djelu i liku. Ti, Baka i „Maćuhica" uvijek ste mi nekako zajedno. Kad mi je teško, ovako maloj - Ispod vedrog neba, modrog kao lan – pogledam ga i osmijeh mi, pomalo ciničan, jednostavno obasja lice. Raduju me sjećanja na Baku koja je voljela Tebe, Tvoju „Maćuhicu", „Samotnu ljubav", „Utjehu kose"..., iako mi nije napisala obećanu pjesmu o Mirisnoj, prpošnoj i razigranoj maćuhici. Raduju me Tvoje novele i putopisi za koje i s kojima si živio, istovremeno ljubeći i žaleći svoju Domovinu. Raduju me pogledi na maćuhice, koje mi svako novo proljeće čine ljepšim, stvarnijim...
I, da! Oprosti mi, dragi Antune, što Te ne oslovljavam s punim imenom i prezimenom i onim finim zagrebačkim Gospon. Rado bih ja, ali ne mogu zbog Bake. Jer Ti si za nju bio samo Antun, što me je potaknulo na razmišljanje da ste se možda i poznavali. Tu tajnu, kao i stihove o Maćuhici koja miriše, odnijela je sa sobom. U Vaš svijet vječne i čiste ljubavi, u kojem ću i ja možda dobiti odgovore na pitanja na koja mi ovdje nitko ne može odgovoriti.
Oprosti mi, dragi Antune, ako ti se još koji put javim. Mislim, ovako, pismom, jer i Ti i Baka drugačiju vrstu dopisivanja niste ni poznavali. A kako biste se samo začudili...!
I molim Te, Antune, kaži mojoj Baki kako mi se svakim danom sve više čini da su moje maćuhice mirisnije od njenih, i da mi to nekako daje za pravo misliti kako je možda i ona Tvoja maćuhica uistinu bila bez mirisa. - Ko njezin susjed, kicoš tulipan.
Do novog pismenog obraćanja, dragi Antune, ostajte mi i Ti i Baka u ljubavi. Onoj koju ste prenijeli i na mene i koju živim cijelim bićem!
S poštovanjem i ljubavlju,
XX
U Zagrebu, 17. ožujka 2014.
Šifra – Maćuhica