Dragi moj djede,
kada te ono skoro, dragi djede, sretoh,
mnogo toga ja reći tebi htjedoh,
ali pogled tužni tvoj mene spriječi,
pa ne nađoh prave i potrebne riječi!
Navikla sam na sjajnu iskru u tvojim očima,
iskru, o kojoj rado pričam svima,
iskru, kojom skrivao si teret duše svoje,
jer nisi želio da vidi ga nježno oko moje.
Kada sam ti onu prvu pjesmu pisala,
s više radosti u srcu sam je risala,
tvoju jačinu, s jačinom hrasta usporedih tada,
ali takav stih, ruka mi neće napisati sada.
Ruka neće, a srce joj poruku ne šalje,
zbog iskre, koja iz tvoga pogleda pobježe dalje,
a ti, k'o da njen sjaj vratiti ne želiš
i, k'o da njenom bijegu se veseliš!
Znam, bole te starost i sjećanja, dragi djede,
znam, i da nisi naučio ti slaviti pobjede,
njih slavili su neki drugi, manji ljudi,
ali, tužni pogled tvoj, mene boli i čudi.
Boli me i grize, baš k'o čemer ljuti,
i što majka mi ove stihove prva neće čuti,
i pomisao da si se i ti možda predao,
ti, koji si kišu metaka i glad preživjeti znao.
Ni sve priče ispričao mi nisi,
a znaš, dragi djede, obećao si!
Pa ni onu, vječnu ti u srcu ranu ljutu,
onu, što govori o tvom križnom putu!
Vjerujem, kako te ni sada sreća napustiti neće,
k'o onda, kada si od mnogih imao više sreće;
nemoj, da na sjaj očiju tvojih sjećanja mi blijede,
drži mi se uspravno i hrabro, dragi moj djede!
(ZP «Erato '04» i ZP «Vijenac od srebra»)