Drage ljubiteljice i ljubitelji pisane i slikovne riječi, i svi vi koji ćete to tek postati!

Širiti ljubav, stvarati i voljeti, biti sretna i imati snove moja je misija. To put je koji slijedim i cilj kojem stremim. Svi to zaslužujemo i nitko ne bi smio živjeti s mišlju da je sreća za neke druge, ili sa uvjerenjem da su mu želje i snovi preveliki. Ljubav je svemoćna: strpljiva i nježna, zaštitnička i ohrabrujuća, bez zavisti i ljubomore... Ljubav je vjera i nada - zato živimo ljubav! Dobro mi došli!

Priča za Majčin dan

Majčinski slaba i jaka žena

Udala se mlada, ali ipak starija no što su joj bile sestra i majka kad su izrekle svoje najvažnije i jedino DA. Ono DA što izgovaramo pred svjedocima i u svečanoj atmosferi, nakon čega stavljamo i svojeručni paraf kao pečat na nešto što nitko, bez našeg dopuštenja, ne smije taći. DA, važno za cijeli život, a tako lako izgovoreno, pogotovo od nekoga tko tek navrši 18 ili mu fali koji mjesec pa roditelji moraju dati dopuštenje za njega.
No to je, tih godina 20. stoljeća, bilo sasvim normalno vrijeme za udaju, jer nepisano pravilo je govorilo - tko neće na fakultet, hoće se udati ili oženiti i raditi. Dok je u vrijeme udaje njene majke, to bilo pitanje opstanka i borbe za goli život. Iz mnogobrojne se obitelji, gdje svakodnevno 10, 12 ili više usta mora jesti i živjeti od onoga što uz naporan rad i Božju milost da gruda zemlje, valjalo izvući što prije. Osnovati svoj dom, pa makar i pored neopisive ljepote, oštroumnosti i zlatnih ruku cijeli život bila sluga: mužu, njegovoj rodbini i potomcima, njivama i šumama.
„ Draga snajka, štošta sam u životu prošla... Proživjela više zla nego dobra, dva rata i puno režima, ali, znaš, loše stvari sam uvijek odvajala u jednu veliku vreću u koju nikada nisam zavirivala... A kad bi se napunila, njen sadržaj bi vjetri nosili! Vreću za dobre stvari nisam imala, jer njih nigdje ne pospremam. Uvijek su samnom, s njima i od njih živim. I, vidiš, fala Bogu, još uvijek sam tu, živa i zdrava. I svome didu dobra..., a i on je meni, fala Bogu. Drži me ko malo vode na dlanu... i rijetko kad dolazi kući bez bočice ruma...", govorila bi joj u to vrijeme, s manjim ili većim stankama, začinjenim sjajem u upalim očima i širokim osmijehom na hrapavom licu, dobroćudna, lukava i još uvijek poletna muževa baka. Naravno, savjetujući joj, u nastavcima svojih monologa, da i sama tako učini.
Dakako da ju ona, jedna od puno njenih snajki, zahvaljujući mladosti i vječitoj joj pratilji ludosti, nije poslušala i nije imala veliku vreću za opasni otpad koji bi poput onog nuklearnog trebalo zacementirati. Dobra i loša životna energija će joj biti u stalnom miksu te činiti koktel koji će, naivno i varajući samu sebe, s lakoćom ispijati. Slast i gorčina u jednom, bit će joj svakodnevica, a tek će u zrelim godinama otkriti kako je svo to vrijeme bila anemična i pod stresom. No, zahvaljujući nauku, sposobnostima i vedrini koju je ponijela iz roditeljskog doma, te uz muža s genima muža bake Jele, život joj i neće biti živo blato. Njene će najljepše godine krasiti i osmijeh na licu, a vitko će joj tijelo, najčešće uvijeno u fine tkanine, laka koraka lepršati i cvjetnim stazama. Nadvladat će sve nevere i doživjeti bonacu, a svoj mali brodić usidriti u mirnoj luci. Živjet će samo svoj život, imati samo svoje vrijeme te iz svoje nutrine i okoline izvlačiti najbolje. Da je bila s bakom Jelom u rodu i da je povukla njenih gena, ni muž joj kući ne bi dolazio bez bočice finog Badelovog ruma.
Njena kći pak živi u vremenu kada je „jaka žena" apsolutni trend. A biti jaka žena u 21. stoljeću znači biti i svemoguća. Istovremeno se pojavljivati na više mjesta; sastančiti, raspravljati i odlučivati rame uz rame s onima za koje je žena rođena za madraca, a ne mudraca; imati obitelj i o njoj brinuti 24 sata; biti sestra, kći, majka i prijateljica; prati, peglati, kuhati, voziti, kupovati, graditi, renovirati... Dakako, i dojiti, po mogućnosti 3 godine, jer se početkom novog milenija, bebama na zdravlje i radost, dojenje vratilo na velika vrata. I, svakako, jutrom rano, jaka žena treba izgledati lijepo i dotjerano kao da se dobro naspavala i odmorila te netom stigla iz salona za uljepšavanje, a tijekom dana dijeliti osmijehe znanima i neznanima.
Obavezan rekvizit, u svakodnevnoj misiji jake žene, je i velika torba u koju mora stati puno toga: rokovnici, zapisnici, tiskovine, računi, novčanik za bar desetak kartica, dječje potrepštine, kozmetika, ključevi, rezervne čarape, a nerijetko i veći odjevni komadi.
Mlada i zdrava, a samim tim i snažna, ustrajava njena kći na tom svom putu, iako svjesna činjenice da biti uspješan i snažan automatski znači i ne imati prave prijatelje. Jer u poslovnom svijetu, prijatelji su tek rivali, uvijek spremni na podmetanje nogu. Ustrajava iako zna da nitko u svom selu nije bio prorok i da joj se rođaci ili prijatelji iz mlađih i skoro zaboravjenih dana jave tek kad pomisle da im može pomoći. Ustrajava iako zna da se muškarci boje jakih žena i da ona manjina, koja po nekim kazivanjima i pisanjima tu ne pripada, tek zna dobro glumiti. Ustrajava iako joj takav tempo života i takva saznanja narušavaju zdravlje, a torba postaje sve teža. Ustrajava iako joj treba sve više vremena za prikriti tragove umora i uvrijeđenosti, iako umjesto „živih" vitamina uzima umjetne, iako ne zna za godišnji odmor, iako je, zbog lakše ravnoteže u cjelodnevnoj jurnjavi, iz cipela s visokim potpeticama već davno uskočila u one s ravnom. Jer, kao, balerinke su hit...
Tu pak, njenu majku, živo zanima koliko će još dugo trajati snažna i zapanjujuće fascinantna jurnjava Victorie Beckham na sveprisutnim potpeticama od 15 cm i s Hermésovim birkinicama teškim jednu trećinu njene tjelesne mase.
Oko nas i u bijelom svijetu, puno je takvih žena. I svakoj od njih uzori su: Majka Tereza, princeza Diana, Clara Zetkin, kraljica Victoria ili Marija Terezija. No, one sretnije i imućnije će cijenu svoje jakosti nekako i platiti, neke od njih će i postati nove Tereze, Klare i Viktorije, ali, u svijetu u kojem fotografije Mega-skupova, na kojima se odlučuje o životu i smrti na zemlji, krasi toliko ženskih lica koliko ih se može izbrojiti na prste jedne ruke, mnoge će cijenu platiti golim životima.
Današnja jaka žena rađa od 35. do 45., nakon čega je poželjno da prije djetetova I. rođendana izgleda kao da nije ni rodila, a kod svake treće bračna će se idila razbiti k'o val o stijenu i bijelu pjenu pretvoriti u gušeći mulj iz kojeg će se, ako ima sreće, izvući tek za 5 ili 10 godina. Nelogično, jer većina ih, dijeleći život i postelju s budućim suputnikom i ocem svoje djece prije braka, ima priliku vidjeti tko je i kakav je!
Ali, neće ga majci, jer dogodilo se jakoj ženi u 21. stoljeću i to da su joj dobri dečki dosadni i totalno aut, a petljanje s lošima, koji se boje ljubavi i koji su narcisi, lažljivci, bitange i lomitelji svega i svačega pa tako i srca i kostiju, apsolutno in. Dakako, s katastrofalnim posljedicama: režu ih, kolju, obaraju pištoljima i puškama, muče i kose krivim ili zakašnjelim dijagnozama i terapijama!
Primjera je bezbroj i u svim društvima, a podaci govore da je bilo godina kada je samo u Hrvatskoj svakih 17 dana bila ubijena jedna žena! A kolateralne žrtve su najčešće djeca!!!
I sama je željela da joj kći izraste u jaku i sposobnu ženu koja sama odlučuje kamo će i kako, koja sama plaća svoje račune i živi neovisna o bilo kome. U ženu korisnu zajednici i društvu u kojima živi. Ali sada, majčinski slaba, moli za njeno preobraćenje i savjetuje joj neka, nakon 15 godina nesebičnog i svesrdnog zalaganja i borbe za rodnu ravnopravnost te bolji život svakom stvoru na zemlji, svoju ulogu prepusti mlađim snagama. Da si sama uzme pola zemlje, pola neba i pola moći, te očisti dušu i tijelo od parazita, napasnika i nametnika svih oblika i boja. Da se riješi svoje „birkinice" i njenog sadržaja, jer izbor torbica, dovoljnih za osobnu iskaznicu, bankovnu karticu, mobitel, sunčane naočale i sjajilo za usne, nikada nije bio veći. Neka svoju dugu i još uvijek kvalitetnu i zdravu kosu prestane savijati u punđe i pletenice, te ju, kao nekada, poput zlatnog slapa pusti da slobodno pada niz leđa. Neka, za svoju dušu, ponovo obuje i štikle te češće odjene raskošnu haljinu i, jednostavno, sebi i svojoj obitelji bude princeza. Neka ispod zvjezdane čarolije svojeg dijela neba pronađe mir i okrene se svojem djetetu. I mužu, dakako. A kad ju on ponudi nekim finim likerom neka ga ne odbije i bude mu zahvalna na tome. Neka ga i pohvali, jer to svi volimo. Neka bude iskrena prema sebi i voli sebe, jer će ju samo takvu, voljenu od same sebe, i drugi voljeti. Neka i njeno, također lako izrečeno DA, kao i ona njene tete, majke, bake i prabake, koje nikako nisu mogle nositi epitet „slabih žena", bude izrečeno samo jedanput.
I neka nabavi veliku vreću za opasni otpad! Da u moru stradale i nevine dječice, srcâ uvijek rastrganih na dvije iste polovice, spasi bar svoje.
Jer život nema reprizu, a smisao mu može dati i samo trenutak primljene i darivane ljubavi.

rujna 2013.