Ani K., rođenoj pred sam II. svjetski rat, djetinjstvo i mladost su bili teški i siromašni, a nadasve tužni. Oca je izgubila kao desetogodišnjakinja, a ni majka joj nije dugo poživjela. Umrla je kad joj je bilo 13, a njenoj sestri 11 godina. Srećom, i baka je bila tu. Još uvijek čila, iako su joj, i prije gubitka sina i snahe, sitno tijelo šibale sve nevolje. U teškom poraću, kada se nije imalo čega se golim rukama nije proizvelo i kada je gruda zemlje bila jedina hraniteljica obitelji, dvije djevojčice i svakim danom sve slabije ruke starice ne bi uspjele opstati i preživjeti bez pomoći rodbine i susjeda. Pomoći će im i to što su bile potomci nekada uspješne zadružne obitelji, o čijim se sposobnostima, oštroumnosti i dobroćudnosti još dugo nakon raspada istih pričalo. Slijedeći njihov put, dobri će ljudi s ljubavlju i s dubokim osjećajem za zajedništvo pomagati nejači u malenoj drvenoj hiži.
„Sinek droagi, joa sem sega prešla: V tri sem države živela, dva rata preživela, korice trdoga kruva sem se raduvola, žira skuplala, blago čuvala, prela, tkoala i od teškega tkoajna robu šivala. Sojega Iveka z lugarske službe čekala..., decu pokoapala!", često bi o svome životu baka Ana pričala unuku Ivi. A on bi ju, znatiželjan i dobro odgojen, rado slušao. Ali katkad i priupitao što koja riječ znači. U školskim danima ga je čak bilo i sram što baka ne govori književnim jezikom, te ju je pokušavao i podučiti. No nije se dala. Držala se svega i gotovo.
„A kak si ono rekel da se zove tvoja dekla?" u velikogoričkom bi stanu svako malo baka pitala svoga jedinca.
„Baka, već sam ti sto put reko, nije dekla, nego cura! I zove se Ljiljana", odgovarao bi joj uporno dobroćudni Ivo.
Baka je bila jako ponosna na njega i voljela ga više od svog života. Od trenutka kada su je s malog dječjeg lišca s puno povjerenja i ljubavi počele promatrati iste oči kakve je imao i njen Ivek, koji se, laka mu črna zemla, mlad razbolio i umro. Bit će od tuge za svojum decom.
„Jesi, sinek, rekel da je tvoja Silvana iz Bosne?" pitala je baka Ana i ono što je već znala.
„Iz Hercegovine, baka! Hercegovka je i zove se Ljiljana. Jučer sam ti to reko", podsjećao ju je strpljivo Ivo.
„Da, jesi", rekla bi baka sebi u bradu, zagledavši se u jednu točku. Kao da je željela još nešto reći.
Nakon par mjeseci, od Ljiljanine i Ivine ljubavi nije ostalo ništa. Ljiljana je, čak i u Ivinom prisustvu, počela koketirati s nekim novopečenim zagrebačkim bogatašem. A Ivo, ponosan i u čudu, pametno ode svojim putem. Za utjehu, osmijehnula mu se sreća na poslovnom planu. Počeo je odrađivati staž. Baka ga je još mjesecima pitala za Silvanu, a on joj je uporno ponavljao da je više nema...
Stiglo je proljeće, a s njim je nečujno i lako, opojno i zavodljivo u Ivin život ušetala i prekrasna Lucija. Sjaj u očima i nemir u grudima zavladali su njime.
„Ivek, droagi, kaj si se pomiril z onum Bosonkum?" pitat će ga baka, uočivši svjetlo na njegovu licu.
„Kak si ono rekel da se zove?" pitala je tek da započne razgovor.
„Lucija, baka. Lucija", odgovarao bi Ivo.
„Aha. Onda je ona naša Turopulka? Lucija je naše domače ime", nastavljala bi baka u svom stilu.
„Je, je. Naša je, baka. Hrvatica. Prije dvadeset godina je došla iz Bosne", pojasnit će joj Ivo.
Baka bi opet zašutjela, gledajući u jednu točku. No i dalje će Ivu pitati za curu. Pa, gdje živi, tko su joj roditelji, koga još ima, gdje radi? Pa, da li oni to misle ozbiljno i kad će se ženiti...? Ostala je u čudu kad je čula da je Lucija vlasnica pilane, da joj mama ima trgovinu, sestra salon za uljepšavanje, a tata stolarski obrt.
„I tak veliš. Nezini su bogoti. Kaj su oni, političari, tajfuni, kriminoalci?! Denes su samo takvi bogoti. Joj, joj, čuvaj se ti, sinek. Sega denes ima samo ne poštejna i dobrote", propitkivala bi baka u nevjerici i upozoravala svoga Ivu.
„Baka, nit su političari, nit tajKuni, nit kriminalci. Samo su vrijedni i pošteni. Rade, ljudi. I znaju", zrelo će Ivo braniti svoju ljubav.
Za razgovore sa unukom, baka će koristiti vrijeme kad joj sin i sneja nisu doma, jer bi joj sneja često govorila – muči, baba! Voljela je biti nasamo s njim, jer joj on nije proturiječio, a i ljubav je bila obostrana. Rado je Ivo slušao bakine priče, a nije mu bilo mrsko ni kad ga pita o njegovu životu. Bio je zaljubljen u svoju Luciju i volio je o njoj pričati.
Jednog će dana baka otvoriti svoju škrinju s blagom i pokazati Ivi što se u njoj nalazi.
„Znoaš, sinek, ovo su jako vriedne stvoari. Se ti je ovo ručni rad. Ovo tkajne, ovo kaj je našito, nokit... Ovo ti je našito ze zloatom. Evo, na tom lajbeku. Celo leto sem ga našvovala. Toga ni za kupiti. Pogleć kak je lepi ovaj kroluž, to mi je Ivek v Dubrovniku kupil. Ovo sim ti je moja roba za mreti. Rekla sem joa Juri i sneji da samo z ovem oću v grob pojti. I tebi sad velim - tak mora biti!" Zastala je gledajući ga sumnjičavo te nastavila: „Pogleć ovu rubeninu; ove lepe firunge, pa ove plovte. Se sem joa to z ove deset prsti napravila."
Ispeglano i složeno, sve je mirisalo po sapunima od ruža i štirki. Divio se Ivo svemu što vidi, a ponajviše žaru i srčanošću te toplini i nježnosti pri opisivanju i dodiru svakog komada pojedinačno.
Kad je izvadila prekrasnu kartonsku kutiju, baka je sjela na krevet i zamolila Ivu da sjedne pored nje.
„Ovde je nekaj za tebe", rekla je dižući nježno poklopac kutije, a prsti će joj biti još nježniji pri vađenju dragocjenosti iz nje. Držeći i promatrajući taj biser u svojim rukama, kao da joj je prvi put, baka je dugo šutjela. Imala je toliko toga za reći, no riječi nije bilo. Dotičući ures po ures; ružicu po ružicu, perlicu po perlicu, mašnicu i čipku, smogla je snagu i izustila:
„Ovu je poculicu meni za zamuš napravila moja dobra babica. I joa ju čuvam sva ova leta. Kad sem dobila tvoju mamu za sneju, to se više ni nosilo. A kak sem ti joa žnum na gloavi s tvojim dedekom drmeš toncala, v kolu se okretala! Kak zvrk sem bila! Tega ti denes samo v fokloru ima...", sjetna i sa suzom u oku, napravila je stanku želeći uzeti zraka i nastaviti, no Ivo ju je preduhitrio:
„Baka, pa moja je Lucija članica KUD-a! I kad pleše, na glavi nosi poculicu...", a onda je baka njega prekinula:
„Eto, znoala sem joa da je tvoja Luca dobra dekla. I da je tak vriedna rođena baš zoate. A znala sem i da su Bosonci dobri ludi. Pogleć ti nu! Dela tam pri toj pilani, pa i na folklora još stigne. E, Ivo moj, Ivo..., imaš puno sreče. Znoaš, rado bi ovu poculicu videla na nezine gloave. Nek ima svoju, a ne posujenu."
Cijelim je bićem, baš Luciji, baka željela pokloniti biser iz svoje škrinje. Ivo se smijao, onako, ponosno i s pogledom ispod obrva. Bio je sretan. A kad mu je baka pružila doar za Luciju, osjetio je svu radost, ali i sav teret njezina života. Bio je ponosan na nju iako je oduvijek znao da ima najbolju baku na svijetu.
Bližio se Božić; vrijeme darivanja, pjesme, molitve, dobrih želja i veselja. Na Badnjak, dok su kitili bor ispod kojeg je svijetlio i dar za Luciju, Ivo je baki Ani prišapnuo da želi na gruntu iza njene drvene hiže, za sebe i Luciju početi graditi kuću.
„O, sinek droagi, samo plemenita duša se ne odriče svega praga. Ovaj mi je Božić lepši od se tere sem preživela, a ti si najbolši nuk teri se more imati!" klicala je baka.
„I mene je, babica, idemu na Polnoćku. Lucija nas čeka", rekao je Ivo, trepereći od uzbuđenja.
prosinca 2013.