Drage ljubiteljice i ljubitelji pisane i slikovne riječi, i svi vi koji ćete to tek postati!

Širiti ljubav, stvarati i voljeti, biti sretna i imati snove moja je misija. To put je koji slijedim i cilj kojem stremim. Svi to zaslužujemo i nitko ne bi smio živjeti s mišlju da je sreća za neke druge, ili sa uvjerenjem da su mu želje i snovi preveliki. Ljubav je svemoćna: strpljiva i nježna, zaštitnička i ohrabrujuća, bez zavisti i ljubomore... Ljubav je vjera i nada - zato živimo ljubav! Dobro mi došli!

“Vijenac od srebra”

moj je prvi pisani uradak, satkan od prvih poetskih koraka koje su obilježila padanja i dizanja, strahovi i ohrabrenja, sreća i tuga… Iako sama, nisam odustajala! Čežnja za pisanom riječi, za stihom, za iskrenim prijateljem bila je jača od prepreka. A bila je tu i upornost koja mi je vječna pratilja i koja je tim jača, što sam ja slabija.
Korak po korak, stih po stih, suza po suza, osmijeh po osmijeh, naslov po naslov i porodi se moje “treće čedo”. Dakako, s tisuću mana i vrlina, ali meni, baš kao i svakoj majci njeno dijete, najljepše na svijetu. Moje! Samo moje! U njemu i na njemu sve moje: moja krv, moje oči, ruke, kosa, koraci, srce puno ljubavi…
Poželjeh ga i u srebro umotati i vijenac od cvijeća na glavu mu staviti, te tako i učinih.
Priča je ovo iz 2005. godine koju mi, svojom nježnošću i dobrotom, blagoslovi i mr. sc. Marija Ivanović, viša knjižničarka u Gradskoj knjižnici Velika Gorica. Umilna, nježna, skromna i topla, stavila je moje čedo u svoje krilo i, zanemarujući njegove mane, intelektualno vješto i u stilu prave Dame okitila ga glazbom svoga srca. Glazbom koja krijepi i nadahnjuje, ohrabruje i veseli.
Ostaje mi tek reći – draga Marija, HVALA!

siječnja 2014.