Drage ljubiteljice i ljubitelji pisane i slikovne riječi, i svi vi koji ćete to tek postati!

Širiti ljubav, stvarati i voljeti, biti sretna i imati snove moja je misija. To put je koji slijedim i cilj kojem stremim. Svi to zaslužujemo i nitko ne bi smio živjeti s mišlju da je sreća za neke druge, ili sa uvjerenjem da su mu želje i snovi preveliki. Ljubav je svemoćna: strpljiva i nježna, zaštitnička i ohrabrujuća, bez zavisti i ljubomore... Ljubav je vjera i nada - zato živimo ljubav! Dobro mi došli!

Predstavljanje knjige „Smisao u besmislu“

Osvanuo je i Dan promocije moje treće knjige objavljene u nakladi Udruge umjetnika Spark" Velika Gorica. Vedar, ptičjim cvrkutom probuđen, dahom proljeća okupan, u naručju mira nebeskog uljuljkan.
I nema se više što poželjeti niti učiniti. Dogovoren je prostor (zgrada Muzeja Turopolja), mojoj djeci i meni, čista romantika! Poslane su pozivnice svima koji to na neki način zaslužuju, za koje znamo da vole poeziju i pisanu riječ, sudionicima u stvaranju i prezentaciji knjige...
Dostojno objekta i njegove arhitekture, važnosti događaja i poezije, dogovorena je i počasna straža, pa recitatori, voditeljica, glazbenica... Osoblje Muzeja pobrinulo se za interijer, dragi ljudi pak za domjenak, a za styling autorice, ona sama. Ima iskustva, a i ormari su joj sramotno krcati. Treba samo posegnuti za nečim...
A o čemu ja to i čemu sve ovo!? Kaj sam pala s Marsa? Ma, ne. Kako već rekoh u najavi objave nove knjige, velika je ovo radost za mene. Dogodilo mi se još jedno čedo! I red je obaviti krštenje". A znamo, dakako, da su sva krštenja uzbudljiva, svečana i sveta! 
No, kako slike" govore više od riječi, uz kratke komentare, dajmo im i priliku:

Muzejski ambijent, počasna straža Turopoljskog banderija, izložene knjige, cvijeće...


Dramska umjetnica Urša Raukar, kazivanjem autobiografske pjesme „Kako nekad, tako i sad", u 19:05 otvara
​,​
 ljubavlju i proljetnim beharom
​ ​
satkanu
​ ​
književnu večer.


Za prvi glazbeni predah, velikogorička glazbenica Sandra Kulier izabrala je pjesmu Tina Ujevića „Odlazak".


Čitajući neke elemente iz biografije autorice, prekaljena voditeljica Mirjana Marković prisutne uvodi u večer poezije, glazbe i ugodnog druženja.


U predstavljanju sudjeluju: Vlasta Zaloker, predsjednica Udruge, prof. Mirko Kovačević, recenzent; te autorica Zdenka Mlinar, koja je urednica i ilustratorica ovog Naslova.


Po autoričinoj želji, za drugi glazbeni predah Sandra izvodi pjesmu Tereze Kesovije „Zapjevajmo prijatelji ove noći", i u toj izvedbi nije sama.


Željko Horvačić, nadaleko znan maestro od kazivanja poezije, prezentira uratke pisane na turopoljskoj kajkavštini. Zatim ide popievka Drage Britvića „Oko jedne hiže".


Autorica zahvaljuje svima koji su na bilo koji način sudjelovali u stvaranju i prezentaciji knjige. U tome joj suvereno pomaže i najljepši cvijet njene bašte, njena unučica Lucija.



Prezentacija knjige je, osim sugrađanima, poznanicima, prijateljima i obitelji, posvećena i nedavno preminulom velikogoričkom glazbeniku i pjesniku, te vrlo aktivnom i predanom članu Udruge, Zvonku Kneževiću. A kako mnogi rekoše, i vrlo uspješno, stoga, bravo za ovu književnu večer, bravo za sve one koji odlučiše biti dijelom ovog kulturnog događaja!



I za kraj, malo ćaskanja uz prigodni domjenak i još Sandrine glazbe. Dok autorica piše posvete –

S poštovanjem i ljubavlju!


Foto: by Zdenko Mlinar

travnja 2015.


 

Malenoj i Klepetanu u čast

Snježilo je. Jako, kao da je siječanj ili veljača, a ne mjesec proljeća. Umorio se. Izdaju ga mišići, kosti, vid, pluća... Ali, izdržat će. Ima jaku volju i voli. Iskreno i čisto! Bez kalkulacija; bezuvjetno.
Voli ju cijelim bićem; svakim dahom, svakom kapljom znoja, svakim zamahom krila, koji se, sada, pri kraju puta, odvija rutinski. Skoro napamet, jer to je linija kojom leti od rođenja, to je let ljubavi. Let zbog kojeg je spreman proći paklene muke, pa i umrijeti. Samo je njen i ona je samo njegova. Zauvijek. Što nije fraza, već njen i njegov život. Njihov život!
Ana i Jan su također imali svoj život. Obećali su jedno drugom ljubav i vjernost, u dobru i u zlu; dok ih smrt ne rastavi! A obećanje su svojeručno i potpisali, pred svjedocima i puno gostiju. Živeći tu ljubav, na dar su dobili i malenog Frana. Najljepše dijete koje su ikada vidjeli, a on im se smiješio poput anđela i gugutao poput goluba.
Sve do dana, kad je Ana poželjela iznenaditi Jana tako da navrati u njegov ured, tek poljubiti ga i vratiti se kući podojiti malog Frana. Sve do tada je, taj mali anđeo, imao mamu i tatu. Od toga se dana, nemoćan i nevin, nalazi između dvije vatre...
Svoj život i svoju ljubav, imali su i Ema i Mario. Bila je to ljubav na prvi pogled i nisu dugo dvojili oko toga trebaju li živjeti pod istim krovom. Brzo su se odlučili za taj korak iako nisu završili započete studije, iako se njihovi roditelji nisu slagali s tim. I njih je njihova ljubav darivala onim najvrjednijim. A njhova mezimica, njihov mali ružičasti smotuljak s kojim su napustili Petrovu bolnicu, odvest će ih i pred oltar gdje su, u prisustvu najbližih, izrekli svoje DA. Da, za malu Maru; da, za vječnu ljubav; da, za novo i samo njihovo sutra.
Ali, to veliko DA i obiteljska idila razbiše se k'o val o stijenu, a da mala Mara nije navršila ni tri godine. Kao razlog za okretanje naopačke svega što im je bilo važno i za što su, do tada, živjeli, navodit ćê neslaganje karaktera, različite odgoje i poglede na život kao takav. Krhotinama svoje ljubavi, na Marin su rođendan loše odglumili obiteljsku sreću, a potom započeli paklenu borbu oko skrbništva i svega što ide s tim u paketu...
Ljubili su se i na vjernost kleli i Lana i Luka. Govorili su kako su rođeni jedno za drugo, kako ono što je prije bilo više ne postoji, kako su o tome sanjali od djetinjstva i kako je dijete koje čekaju blagoslov s neba i kruna njihove ljubavi!
No, Lana je iz bolnice izašla u pratnji svojih roditelja, odakle su se puni ljubavi uputili u dom novopečenih bake i dede gdje je njihovog unuka, čekala lijepa i topla soba. Luka je nestao iz njihovih života i prije nego je Lani ginekolog rekao da će roditi sina...
Tako mnoga nevina dječica započinju svoja ovozemaljska putovanja na kojima, zbunjena i začuđena, moraju gutati gorčinu od onih koji će im istovremeno govoriti da ih vole i da su im oni sve u životu, mislila je Marina, prisjetivši se suzâ najbolje prijateljice koja je živjela takvu priču.
No, u životinjskom svijetu, ili, pak, u svijetu ptica sve je drugačije. Njihova djeca nikada ne prolaze kroz mučne razvode roditelja, ona ne odrastaju uz cvrkute" pogrešne roditeljske ljubavi, ne znaju za taštinu i samoljublje, za nepodnošljive uvrede i laži. Ne poznaju bol duše i život između dvije vatre...
Nebo se crnilo i izgledalo kao da ga sunce više nikada neće obasjati! 
Kao da je smak svijeta, pomislili su istovremeno i Malena i Stipo, napuštajući svoje vidikovce. Ona je još jednom pogledala u daljinu, napravila korak-dva i spustila se na hladni ležaj, želeći bar u snu vidjeti vedrinu, čuti najljepši klepet na svijetu i glas dobrodošlice od najčovječnije osobe koju je poznavala. Dok je Stipo s nemjerljivom ljubavlju nastavio oštriti udice, krpati mreže i donositi grane za uređenje gnijezda kako bi umorni putnik, pri povratku, imao manje posla.
Divan je san usnula Malena: Ljubav njenog života je opet bila tu, dugo su razmjenjivali nježnosti, gledali se i uživali jedno u drugom, blagujući Stipine delicije i ispijajući tajni eliksir za jačanje iscrpljenih tijela. Branê strahova i neizvjesnosti su popustile, a osjećaji navirali dok je sunce sve jače sjalo i širilo miris Amora do kud je pogled sezao. Pridružio mu se i razigrani vihor raznoseći vijest o prinovi u obitelji.
I u snu je, u svom zdravom mozgu, Malena držala do iskonskog i jedinog normalnog; do samopoštovanja i poštovanja; do jedinog načina da vrsta ne izumre; do jedinog razloga njihova postojanja... 
U Marininom je razumu to bio razlog za ljubomoru. Jer oko nje je postojalo samo prizemno: moderno, atraktivno, aut, in; pa neatraktivno, sramotno, totalno aut ili totalno in. I sama se utapala u tom ropstvu te čeznula za jednostavnim i prirodnim, prezirući taj do srži pokvareni svijet, u kojem je normalno nakon tromjesečnog ili trogodišnjeg zajedništva činiti grijeh bluda, perverzije, neumjerenosti i požude, ali i još puno grijeha kojima i ne zna termine.
Tužno je što se djeca još od prvih koraka moraju navikavati na brutalnu realnost života u kojem si nekome danas najdraže, a već sutra si mu nitko ili smeće koje melje ili gazi. U kojem si katkad Božica ili Bog, a katkad ništarija. A sve zbog pljuvanja samih sebe i neimanja inteligencije duše, zbog čega gnjijemo u moralno-intelektualnom ponoru, a neki umiru i za života, gubeći obilježja majki i očeva.
Koliko bi se samo velikih filozofa rasplakalo nad grijesima nekih roditelja i što bi učinili da se Društvu polažu računi za kockanje tim svetinjama!?, pitala se Marina misleći kako bi bilo lijepo da dječja srdašca ne poznaju bol i da iz anđeoskih očiju ne kaplju suze! Da ne postoje, fizički zdravi i živi, ali bez srca i duše! 
Kad je nada već počela blijedjeti, a oči više nisu mogle usnuti, i kad su Malena i Stipo već bili na izmaku snagâ, negdje u osvit, još jednog teškog proljetnog jutra, začuo se najdraži i najzvučniji klepet. Rodan je bi tu! Kod kuće! Kod svoje Malene i svoga Stipe! Vratio se domu svom, u svoju Varoš, prešavši put od 13,5 tisuća kilometara. Vratio se onoj koju ljubi svim srcem kao prvog dana kad ju je ugledao i kad je za nju i sebe odlučio sagraditi dom baš na Stipinom krovu. Vjerojatno osjećajući pozitivnu energiju čovjeka koji mu je mogao biti uzor, jer je i sâm imao samo jednu ljubav. Čistu, iskonsku i neraskidivu. U životu i u smrti. 
Zovu me žene od San Francisca do Zagreba i Osijeka, ali ih odbijam pričom o ljubavi prema Malenoj, reći će Stipo, prisjećajući se dana kada ju je prigrlio nemoćnu i ranjenu. I tu je Klepetanu, zasigurno, poslužio kao primjer, pa ju i on prigrli iako ga nije mogla pratiti na njegovim putovanjima. Ali joj i ostade vjeran do dana današnjeg, podižući s njom 'tiće i prenoseći im iskustva o životu i ljubavi bez kojih ne bi opstali.
Tako je to u ptičjem svijetu i u svijetu dobrih ljudi, a za malenog Frana, malu Maru i Laninog anđela, koji nikada nije vidio svojega oca, Marina je odlučila samo moliti: za snagu i umijeće kojima će oni svojoj djeci davati ono što sami nisu imali. 
A mogli bi i samo kliknuti copy na ptičji recept koji zorno opisuje kako odgajati djecu i živjeti ljubav, te ga klikom na paste prenijeti na stranice svojih života, u kojima bi izgovoreno – U DOBRU I U ZLU i DOK NAS SMRT NE RASTAVI vječno živjeli.

prosinca 2014.


Kemal Monteno - Preko sedam gora i jednoga mora

(svibnja 2005.)

Priča koju ovaj put želim staviti na svoje prozne stranice nije se dogodila u ledeno doba niti u doba od prije nekoliko stoljeća. Dogodila se u prošlom stoljeću, tu kod nas i u našim životima. I te kako je živa, a zahvaljujući njenim akterima, ljepotu zemaljsku blagosloviše i zrake rajske.
Ali, kako na ovim prostorima najčešće i može biti, sve se počelo događati baš u vrijeme pakla. U vrijeme jednoga od niza ratova, koji ni ovaj djelić zemlje ne zaobilaze. A kad je tako s prostorima, onda je i s ljudima i pričama o njihovim životima. O, sretne li mene i sretne li nevine dječice ovoga svijeta da tome nije tako; da o tom prokletstvu ne znamo ništa ili da se bar zaboraviti može. Ali, ne! S njim se rađamo, živimo, umiremo... 
I ovaj će put, dijete koje je korak do svijeta odraslih, za više ciljeve morati napustiti toplinu doma te umjesto gospodske i civilne odore, na svoje nevino tijelo navući odoru vojnika i umjesto knjige u rukama držati oružje. A tî će viši ciljevi biti u službi okupatora, nacista i osvajača. U službi monstruma koji si je umislio kako je baš on Bogom dan za biti dirigentom orkestru što cijeli svijet se zove; kojemu je, iako bolesnog uma, uspjelo zavesti mase te bez problema krenuti ka svome cilju.
Ekonomski jak i ohrabren masom lakomislenih i zavedenih, gazio je divovskim koracima naprijed, a nailazeći na istomišljenike, izgledalo je kako bi mogao i uspjeti. No, zahvaljujući velikodušnosti i darežljivosti prirode i Boga, naišao je čovjek-bolesnik, na svojim putevima zla, i na oštroumnost, dovoljno jaku da zaustavi igru krvoprolića i genocida u kojoj je poginulo pedeset pet milijuna ljudi! Što bî sreća za mnoge. Kako za civile tako i za djecu-vojnike, među kojima je bio i mladi Talijan kojemu možda i nije bilo teško poći od kuće onomad kada ga je nosila naivna mladost, istovremeno i hrabra i znatiželjna i željna samostalnosti, novih otkrića i avantura. Možda mu je, a vrijeme je pokazalo da je vrlo moguće, i srce osjetilo zov ljubavi, te je s lakoćom, iako imajući svu udobnost i roditeljsku ljubav, krenuo za njim. A kada ljubav zove, onda dobijemo i krila. Postanemo nadnaravni! No, zasigurno je bio presudan i obiteljski odgoj koji, i pri bolnom rastanku od najmilijih, nije zaboravio ponijeti sa sobom, a koji se temeljio na poštenju i ljubavi prema čovjeku, i koji je, kako u stvarnosti tako i u mnogim bajkama, bio dovoljan za sreću i uspjeh.
Mladom se čovjeku sreća i te kako nasmiješila kada je, preživjevši genocidni režim, ugledao ljepotu sarajevske doline u koju se slila sva sila i ljepota božanska; sve kulture i svi narodi koje je, činilo mu se, i sunce snažnije grijalo od ostatka svijeta. Nije mogao ne primijetiti i da je to grad najrazličitijih religija i etničkih skupina; da su crkve, katedrale, džamije, sinagoge i ostale vjerske institucije smještene tek stotinjak metara jedna od druge; da ga uspoređuju s Jeruzalemom i New Yorkom. Da su se takva ljepota i to čudo baš njemu dogodili, dugo nije mogao vjerovati. No, od prvog je trenutka bio siguran da od te ljepote i dobrote tih ljudi nikada i nikamo neće otići.
Rado je sudjelovao u poslijeratnom uklanjanju bolnih tragova koji su bili vidljivi na svakom koraku. Bila mu je to prilika za iskupljenje, jer sebe je i nakon pokajanja nazivao grešnikom. A u tim će godinama, sredinom i pred kraj dvadesetoga stoljeća, grad doživjeti najveći industrijski i ekonomski procvat u svojoj povijesti, dok će ga školstvo i kultura, kada su osnovani Univerzitet, Akademija nauka i umjetnosti, te brojni muzeji i galerije, učiniti metropolom i glavnim gradom Republike. Rastao je grad, a i on s njim; ljubav je postajala sve čvršćom i većom; Sarajevo je bilo u njemu, a on u Sarajevu. Postali su jedno za sva vremena.
No, svu raskoš te ljubavi i ljepote mladi će čovjek doživjeti kada se zaljubi u Sarajku djevojku, kada srca opijena uzvraćenom ljubavi bude, ruku pod ruku, s njom šetao sarajevskim ulicama, odlazio na njegova izletišta i penjao se na njegove uzvisine, brojeći pri tom u podnožjima nemali broj riječnih izvora. Za vjerovati je da im je, kao i mnogim Sarajlijama, najomiljenije izletište bilo Vrelo Bosne, te kako im se, u tim danima ljubavnoga zanosa, nikako nije moglo dogoditi da pijući vodu s bistrih izvora ne osjete snagu besmrtnosti, snagu vječnosti... 
A kako kod čiste ljubavi može samo i biti, mlada će Sarajka poželjeti još više usrećiti svog Talijana. I osim što mu je s puno ljubavi pripremala omiljene specijalitete bosanske kuhinje, od kojih će on uvijek izdvajati slatko od ruža, a koji su po njegovoj želji bili najvažnija tema razgovora pri rijetkim posjetima rodbini u Italiji, u njegovo će naručje staviti i najvrjedniji dar. Dio njega i dio sebe. Njihovog sina! 
Tog je trenutka, više no ikada, bio siguran da je gazeći preko trnja i krvi, te ploveći olujnom modrinom morskom, hrlio sreći u zagrljaj!
Ali, Talijan-pokajnik će se, tih godina sreće, ponašati u skladu sa životnim normama koje je ponio od kuće, te sukladno svojoj malenkosti spram ljepote i velikodušnosti sarajevske i grijeha počinjenih u ranoj mladosti. Skromno će se sklanjati u prikrajke, te sa svojom „malom" obitelji imati dom na rubu grada. Sa ženom svoga života, radit će svakojake i teške poslove i radovati se sitnicama. Sve u ljubavi i s puno pjesme. U nadi za bolje sutra njihova djeteta! Tako će njegova sreća, njegov mali Kemo, imena po majčinoj, a prezimena po očevoj liniji, odrastati u predgrađu, nedaleko od mjesta svojeg rođenja, koje će, toj obitelji, biti i nadahnuće za buduće životne radosti.
A radosti će, u godinama bujne gradske rascvalosti, u obitelji Monteno biti na pretek. I osim što će se Kemini roditelji radovati odrastanju svoga grada, radovat će se i odrastanju svoga djeteta koje im je, na sreću, bilo zdravo te su na njega mogli prenositi svoju etičnost i ljudskost; ljubav prema obitelji i bližnjemu, prema prirodi i životu uopće.
A dijete je upijalo i više nego što se činilo. Lijepilo se za njega i ono što je vidjelo ili čulo kod kuće, i ono što se pričalo ili događalo izvan nje, te je uz znatiželju i igru, koje mu zbog odrastanja pored nogometnog stadiona nije nedostajalo, mogao mnogo naučiti. A učio je brzinom kojom je i odrastao, no na iznenađenje roditelja, uvjerenih da će mu budućnost biti nogomet, Kemal će krenuti putem glazbe i pjesme, za što ćê već u startu okriviti dušu sarajevskog sevdaha i talijanske kancone.  A on će, mnogo godina poslije, s ponosom ponavljati da je za takav odabir najviše kriva duša ciganska. 
Da, dijelili smo istu baraku, ja sam s roditeljima živio u stanu iznad njih, gore na verandi, a oni su bili ispod nas, u prizemlju. I stalno su pjevali. Jer, kako ono kažu, što su u Americi Crnci to su kod nas Cigani. Pjesma im je u krvi i ona im je najvažnija, a ostalo čega i koliko bude, govorit će često naš Kemo.
Dotičući fizičku i psihičku zrelost, Kemal je svojim pjesmama doticao i nebesko plavetnilo, a one su se svojom zrelošću i nježnošću, poput kiše na sušnu zemlju, slijevale na srca i duše Sarajlija. No, samo u početku, jer Kemal Monteno će postati jedan od najboljih kantautora i šansonjera na ovim prostorima. Nizat će uspjehe već u drugoj polovici šezdesetih, a nakon prvog nastupa na festivalu Vaš šlager sezone, 1967. godine postat će i miljenik festivalske publike, gdje je gotovo redovito odnosio prve nagrade, i kao izvođač i kao autor glazbe i teksta.
Za tog vremena nastat će i neke od najljepših njegovih šansona, a krajem sedamdesetih će izvesti i najljepše pjesme posvećene rodnom gradu i Domovini, koje će postati i svojevrsne himne, kao što je to bilo 1976. s pjesmom Sarajevo ljubavi moja i 1977. s pjesmom Zemljo moja.
Ne znam kako su tu ljepotu uspjeli preživjeti Kemalovi roditelji, jer o kvaliteti onoga što im je sin radio u pozitivnom će kontekstu govoriti mnogi provjereni ljudi tê struke. Tako smo od dotičnih mogli čuti kako Montena odlikuje poseban lirski i romantičarski muzički izraz, u kojem su na jedinstven način objedinjeni motivi bosanske sevdalinke s mediteranskim šarmom talijanske kancone; da su njegovi tekstovi iskrena ispovijed pjesnika koji je okusio i ljubav i bol života, te da ih na sebi svojstven način pretapa u pitku pjesmu jasnog i jednostavnog izraza; kako se i pored toga što su mu, još od prve kompozicije, ljubavni motivi glavni, nikada ne ponavlja u svojim šansonama, nego iste spretno varira na tisuću različitih načina uranjajući ih u harmonični kostim melodije koja ne robuje turobnoj balkanskoj tradiciji nego se okreće raspjevanom Mediteranu i još više – sjetnoj talijanskoj kanconi, napose onoj sa Sanremo festivala...
No Kemala će, i kroz razdoblje najbogatije glazbene karijere, pratiti glas skromnog i plemenitog čovjeka jer nikada nije gledao vlastitu korist, nego priliku za pomoći ako treba. Ili pak priliku za druženja s prijateljima; sa svojom Rajom.
I pjevat će Kemo, i pjevat će olimpijsko Sarajevo, i pjevat će njihova Raja s njima. Pa trava, drveće, ptice, rijeke, potoci i cvijeće. Sve dok se ne probudiše spodobe i sotone koje nisu mogle gledati bjelinu i slušati raspjevanost sarajevsku. Spodobe, crnila i tame vazda željne, a krvi žedne!
Ne pitajući za cijenu, krenuše sa Sjevera zemlje da bi završili na Jugu, te kao najslađi i najvrjedniji plijen u svoje mape ucrtaše najsjajniji dragulj Balkana – Bosnu i Hercegovinu. Moćni i snažni, te kako misliše i od Boga poslani, poput one spodobe što je zamislila da može biti dirigent orkestru što cijeli svijet se zove, nasrnuše đavli i na ljepotu sarajevsku.  
A kako su krvoloci bili njeni rođeni sinovi i kćeri, braća i sestre, nije im bilo teško zaključiti i da će, pored sarajevskih utvrda, najveći problem biti duša grada – Raja sarajevska. Stoga i najjače snage lociraše na mjesta s kojih će imati najviše šanse; na do tada omiljena izletišta i svjetskoga glasa poznata skijališta.
I doista, što bî taj mali biser spram moći olovne, spram olujne snage vojske koja se dičila visokim mjestom na rang-listi najmoćnijih vojski svijeta; što bî ta dobroćudna i goloruka Raja spram mržnjom, nacizmom i alkoholom nakresanih kabadahija; spram lažnih vjernika, doktora, intelektualaca, moralista!?
I doista, dogodi se ni manje ni više nego masovna grobnica! I puno grobnica!, koje su još namjeravali lijepo i bez tragova ukloniti, pa na istom mjestu sagraditi svoja carstva i oltare svojih svetosti. Spomenike koji bi, isklesani od najplemenitijih prirodnih materijala, budućoj mladosti mogli svjedočiti o junaštvu i veličini njihovih predaka!
Pretvorilo se Sarajevo u plamteću buktinju, a mnoštvo rijeka i bistrih izvora od kristalno čistih postadoše crvene i blatne kaljuže; zamutilo se i nebo nad Sarajevom te umjesto blagih, čistih i rodnih kiša na njeg spusti sivu izmaglicu i živi led, a kada bi došlo vrijeme bijelih snjegova, bjelina se pretvarala u krvave mrlje. Zbog nebeske zamućenosti, ni sunce ga tih godina neće grijati, a u trenucima pokušaja, sarajevska Raja ga ne vidje od suza koje (po)tekoše u potocima...
Tri i pol godine Sarajevo bî pod opsadom, a u tom se periodu ugasi preko deset tisuća života, od čega tisuću i petsto dječjih, dok ranjenih bî pedeset tisuća! Osim civila, uništavane su i visoke civilizacijske vrijednosti i tekovine multikulturalnog društva koje su na tom prostoru stvarane vjekovima. A bit će spaljena i Gradska vjećnica te oštećeni gotovo svi kulturno-povijesni, stambeni i vjerski objekti...
No, u nesreći bî i nešto sreće. Ustvari, mnogo sreće! Jer, kao u većini bajki, krvnici i prokletnici su na sve mislili osim na ono najvažnije, na stare narodne! I dobro da je tako, jer da jesu onda bi zasigurno, među tko zna koliko njih, pronašli i onu koja već vjekovima jasno i glasno zbori da zlo uvijek sâmo sebe uništi.
Ali, trebalo je dočekati slom sile što vražji ples je (za)plesala. Trebalo je dočekati prestanak grmljavine i ledeno-olovnih padalina koje ne ubiše Sarajevo, ali ni Kemala Montena koji ga u to vrijeme ni po cijenu života nije želio napustiti. Uzaludna su bila pisma i pozivi prijatelja, uzaludna je bila i sva pjesma njihova, uzaludne su bile i sve ponude bjelosvjetske i svo blago njihovo. Od početka je sa svojom Rajom dijelio svaku nesreću i rijetka zrnca sreće. Gledao razaranje grada i s njim u plamenu gorio; pokapao mrtve prijatelje i susjede. Pored svog nogometnog stadiona popunjavao Novo sarajevsko groblje; smrzavao se, strahovao, gladovao... 
I pjevao! Jer što bi u toj nesreći njegov grad, njegovi Cigani, njegova Raja i on sâm bez pjesme!? Ne bi preživjeli, reći će ponosno, ali ne i prkosno. Jer toga nije poznavao. Čim prije će nastojati zaboraviti teško vrijeme te početi stvarati nova djela i neku novu sreću.
No ovaj će put, kroz tu novu sreću, Kemal morati ploviti bez svojih najmilijih. Bez majke i oca! Bez onih koji su bili najvjerniji i najiskreniji ljubitelji njegovih pjesama i svega što je u životu stvorio i imao.
Majka mu je, već pri prvim najavama rata, osjetila zebnju od koje se nikada nije oporavila. Zaledile joj se žile, usne zanijemile, a pogled se zamutio. No priroda ju je poštedjela svih zala koji su se počeli događati njenom Sarajevu, njenom djetetu i svôj djeci sarajevskoj.
A čovjek njenog života, njen dragi Talijan, umirat će onoliko godina koliko su ubijali i Sarajevo. Bdjeti će, strepjeti i izgarati nad onim što su voljeli. Iako je jednim dijelom sebe žalio što nije otišao s njom, drugim je dijelom svoga razuma bio sretan što je mogao podijeliti patnju sa sinovom i svojom Rajom; sa svojim i njegovim Gradom.
Tih će godina živjeti s uvjerenjem da je i to cijena koju plaća za iskupljenje svojih grijeha. Stoga je želio biti hrabar i izdržati svu patnju i sva iskušenja; ne pokleknuti i ne posrnuti, već ponosno i hrabro koračati prema danu čije će svanuće proparati vijest o tome da je zlo slomljeno i da se dalo u bijeg. A kada taj dan stigne, mislio je, neka ni njega više ne bude.
Nesreća je trajala sve dok nije nabrojao tisuću i tristo dana, te se nemalo iznenadio kada je na nebu, umjesto gromoglasnih oštrica munja, ugledao sunce zlaćano. Vidjevši kako se ni nebo ni sunce ne šale i da će tišina zemaljska potrajati, smiraj i čistoću osjeti u duši svojoj. Dugo mu je trebalo da povjeruje u sreću koja je poštedjela život njegovog Kemala, a čuvši kako se nad Sarajevom ponovno ori pjesma umilna, i sâm poželje zapjevati. No, niti je glasa ispustiti mogao, niti rukom mahnuti, niti nogom koraknuti. Ni okom više nije mogao trepnuti, niti kakva glasa čuti. Odjednom, čovjek kip posta, kameni i teški; bez osjećajâ i bez ikakva znanja, bez potreba i želja! Dozivao ga njegov Kemal, dozivali ga unuci, komšije, ljekari i travari. Dozivala ga pjesma bosanska! 
Al' uzalud, srce mu toliko sreće izdržati nije moglo, govorahu svi odreda. Zato bez glasa ostade, na mjestu gdje zapjevati poželje. Zato na licu ne ostavi tragova ratne patnje i nasmijan svojoj Sarajki u zagrljaj ode. Da u vječnosti sretne snove snivaju i proljetnom beharu sevdalinke pjevaju. Da o gorama visokim i morima plavim pričaju... 
A Kemal će, više no ikada svjestan ljudske prolaznosti i sretan da uopće ima priliku, hrabro i dostojanstveno nastaviti svoju plovidbu nepredvidivim životnim brzacima.
Prije svega će izricati zahvale prijateljima, bez da umanjuje vrijednost i jednoga od njih, a u nizu novonastalih hitova, važno će mjesto zauzeti i pjesma Hvala svima skladana u društvu prijatelja, koje će potom, onako, po bosanski, počastiti Dunjama i kolačima. Upustit će se i u suradnju s mlađim glazbenicima, kada će mu se za mikrofonom pridružiti Boris Novković, Danijela Martinović, Maja Odžaklievska, Deen i drugi. Ali i prijatelj-senior, Rade Šerbedžija... 
U vremenu novog i možda najkvalitetnijeg stvaralaštva, Kemal Monteno živi na relaciji Sarajevo-Zagreb, ljubeći istom jačinom i jedan i drugi grad. Glazbeni put mu je ispunjen brojnim nastupima na domaćim festivalima i bogatom koncertnom aktivnošću diljem bivše Jugoslavije. No, duboko svjestan razorenosti i nesreće svuda oko sebe, najviše vremena posvećuje humanitarnom djelovanju jer to ga ispunjava na poseban način i pomaže mu nositi se s burama i olujama koje mu se svako malo nađu na putu.
Rado se i bez obzira koliko boljeli vraća i starim hitovima; onima zbog kojih osjeti teret slave i koji su postali svojevrsnim himnama. A malo je onih koji ih ne vole čuti, jer ih više liječe nego bole.
Kemo, naš dragi Kemo! Sunce naših dana i noći naših smiraj! Kantautor i maestro od  šansone; skroman i talentiran; duhovit čovjek s velikim srcem. Umjetnik bez ijedne notice prepotentnosti; istinska zvijezda – od majke Sarajke i oca Talijana što preko sedam gora i jednoga mora k nama stiže. Što onomad, znatiželjan i mlad, kraj Sarajva grada stade te mu čovječnost svoju i srce puno ljubavi dade!

siječnja 2015.


Nova knjiga

Lijepo je okončati započeti posao i staviti točku na i. Lijepo je stvarati i tome se radovati. Lijepo je učiniti nešto za sebe...
Dogodio mi se upravo tako lijep kraj prošle godine i, naravno, početak ove, 2015. Naporan rad, neodustajanje i čvrsta volja iznjedrili su mi Novu knjigu koja mi je, u blagdanskim danima i rezimiranju godine, te preispitivanju same sebe što to u protekloj godini ostavljam iza sebe, bila najljepši dar. Ustvari, osim zdravlja za cijelu obitelj i mira u svijetu, nikada nisam bolji ni željela. Dugo su trajali ovaj rad i iščekivanje, no sve se brzo zaboravi baš kao i patnja rađanja. Sa zdravim čedom u rukama, nitko sretniji od majke i nitko joj i ništa taj dan ne može pokvarit'. Tu radost i taj osjećaj ljubavi proživljavam po izlasku svake knjige i sretna sam kada ih mogu s nekim podijeliti. A uz obitelj i prijatelje, dijelim ih i s vama, dragi Blogovci!
No, uz fotografiju radne verzije naslovnice, majčinski ljubomorna, darivam vam tek neke dijelove iz recenzije g. Kovačevića.
U svemu pjesma

U besmislu sadašnjosti,
budi mi, Pjesmo, smisao budućnosti!

Pjesma je pobjeda duše nad utihom zaborava, ona je vrutak unutrašnjeg neizgovorenog obilja i traganje male vječnosti u primicanju neodgodive beskonačnosti. Sa svojim čežnjama, radošću i tugama rasprostire uspomene i spašava prošle dane od Kronosa bezdušnoga. Zanosna i prozračna obilno roji se u mislima pjesnika, otkrivajući jeku duše u stihove skupljenu, sve ono naše suptilno, zapretano i poput velikih zanosa duboko u nama zatomljeno. A stvaratelji tih čudesnih izričaja, pjesnikinje i pjesnici, ti svećenici riječi, stihom trepere u nama, pjesmom svojom sebe razdaju i uporno kušaju samoće tvrdokorne odagnati i ublažiti nam nedohvate i nemoći svagdana…
Iako pjesnikinje i pjesnike ne spoznajemo uvijek u svom njihovom obilju, niti do njih stižu tihi nam odjeci i prepoznavanja, čitajući ih, mi dišemo pjesmu i blagujemo stihove, tragamo za onim tananim strunama duše što radoste se, pjevaju i dosižu nas ponajčešće u svom pohodu. U pokušajima susreta odgonetamo poruku, razotkrivamo čaroliju lirike što osjeća tiho klijanje i zriobu glasa. A taj glas, u poeziju preobražen, nema doduše snagu svjetove mijenjati, ali još uvijek, bar na trenutak, može nam okrenuti zrcalo istine i vratiti nas već zaboravljenoj osjećajnosti i unutrašnjoj svjetlosti… 
Tom stavu i načinu pjevanja pjesnikinja je dosljedna i u svojoj trećoj knjizi koju nam podastire pod naslovom Smisao u besmislu, a koju je iznjedrila nakon pjesničkog prvijenca Vijenac od srebra (2005.) i druge pjesničke knjige Na otoku MIRAKUL, nadahnute čarolijom otoka Paga (2007.). Iako satkana od tri štokavska ciklusa – U svemu pjesma, Neka nam se smiju, Smisao u besmislu – i četvrtog Briga me, pisanog turopoljskom kajkavštinom, cijela je knjiga monokromna i tematski jednoglasna… U njoj pjesnikinja u se ponire da bi školjku tuge izronila i otkrila nam svoju bol zbog tišine nenadane što ju obuze i zbog riječi svojih, zasužnjenih za rešetkom pokušaja. U citatu koji je kao moto stavila na početak stihozbirke ona to hrabro priznaje:
Zbog tebe će, Pjesmo, i zbog tvoje tuge i krvnik i mučenik / za noći duge iste sanjati boje, u verse tvoje zakopati istu muku i bol / jer ti si, Pjesmo, života sol…                                     
Stihovi i pjesme ove knjige slike su unutrašnjih krajolika Zdenke Mlinar i smisleno o njezinu stavu i svijetu govore, podastirući nam obilje emotivnosti i refleksivnosti. U njima ogleda se leksičko i stilsko bogatstvo, razgovijetan iskaz, vlastiti ritam te slikovit pjesnički izraz što otkriva skrb oko jezika. Vlastitom doživljajnom svijetu pjesnikinja daje svoju dimenziju, realne prizore i vlastitu misaonost, gradeći tako svoj mali unutrašnji svemir. Zdenka Mlinar pjeva čistim poetskim izričajem i u ritmu vlastitoga bića. Ona u poeziju ponire da bi se od neumoljivog vremena u stih sklonila, ide ususret pjesmama u koje ucrtava pahulje nježnosti i one spasonosne sretne ljubavi kojima se možda još može samoća odagnati, sjećanje osvježiti ili tek trenutak od zaborava spasiti.
Tê pjesme zapravo su nevidljiva putovanja diljem kojih sljedbenici i poklonici Muza i dalje pokušavaju čudesa izgovoriti i svjetove snova rasprostrti.  
Tê pjesme zriju u nama za nova nadahnuća, buduća suglasja i sretnosti produženog trajanja.
                                                                                                        
Mirko Kovačević, prof.
studeni 2014.

Božićna priča

Ani K., rođenoj pred sam II. svjetski rat, djetinjstvo i mladost su bili teški i siromašni, a nadasve tužni. Oca je izgubila kao desetogodišnjakinja, a ni majka joj nije dugo poživjela. Umrla je kad joj je bilo 13, a njenoj sestri 11 godina. Srećom, i baka je bila tu. Još uvijek čila, iako su joj, i prije gubitka sina i snahe, sitno tijelo šibale sve nevolje. U teškom poraću, kada se nije imalo čega se golim rukama nije proizvelo i kada je gruda zemlje bila jedina hraniteljica obitelji, dvije djevojčice i svakim danom sve slabije ruke starice ne bi uspjele opstati i preživjeti bez pomoći rodbine i susjeda. Pomoći će im i to što su bile potomci nekada uspješne zadružne obitelji, o čijim se sposobnostima, oštroumnosti i dobroćudnosti još dugo nakon raspada istih pričalo. Slijedeći njihov put, dobri će ljudi s ljubavlju i s dubokim osjećajem za zajedništvo pomagati nejači u malenoj drvenoj hiži.
Sinek droagi, joa sem sega prešla: V tri sem države živela, dva rata preživela, korice trdoga kruva sem se raduvola, žira skuplala, blago čuvala, prela, tkoala i od teškega tkoajna robu šivala. Sojega Iveka z lugarske službe čekala..., decu pokoapala!", često bi o svome životu baka Ana pričala unuku Ivi. A on bi ju, znatiželjan i dobro odgojen, rado slušao. Ali katkad i priupitao što koja riječ znači. U školskim danima ga je čak bilo i sram što baka ne govori književnim jezikom, te ju je pokušavao i podučiti. No nije se dala. Držala se svega i gotovo.
A kak si ono rekel da se zove tvoja dekla?" u velikogoričkom bi stanu svako malo baka pitala svoga jedinca.
Baka, već sam ti sto put reko, nije dekla, nego cura! I zove se Ljiljana", odgovarao bi joj uporno dobroćudni Ivo.
Baka je bila jako ponosna na njega i voljela ga više od svog života. Od trenutka kada su je s malog dječjeg lišca s puno povjerenja i ljubavi počele promatrati iste oči kakve je imao i njen Ivek, koji se, laka mu črna zemla, mlad razbolio i umro. Bit će od tuge za svojum decom.
Jesi, sinek, rekel da je tvoja Silvana iz Bosne?" pitala je baka Ana i ono što je već znala.
Iz Hercegovine, baka! Hercegovka je i zove se Ljiljana. Jučer sam ti to reko", podsjećao ju je strpljivo Ivo.
Da, jesi", rekla bi baka sebi u bradu, zagledavši se u jednu točku. Kao da je željela još nešto reći.
Nakon par mjeseci, od Ljiljanine i Ivine ljubavi nije ostalo ništa. Ljiljana je, čak i u Ivinom prisustvu, počela koketirati s nekim novopečenim zagrebačkim bogatašem. A Ivo, ponosan i u čudu, pametno ode svojim putem. Za utjehu, osmijehnula mu se sreća na poslovnom planu. Počeo je odrađivati staž. Baka ga je još mjesecima pitala za Silvanu, a on joj je uporno ponavljao da je više nema...
Stiglo je proljeće, a s njim je nečujno i lako, opojno i zavodljivo u Ivin život ušetala i prekrasna Lucija. Sjaj u očima i nemir u grudima zavladali su njime. 
Ivek, droagi, kaj si se pomiril z onum Bosonkum?" pitat će ga baka, uočivši svjetlo na njegovu licu.
Kak si ono rekel da se zove?" pitala je tek da započne razgovor.
Lucija, baka. Lucija", odgovarao bi Ivo.
Aha. Onda je ona naša Turopulka? Lucija je naše domače ime", nastavljala bi baka u svom stilu.
Je, je. Naša je, baka. Hrvatica. Prije dvadeset godina je došla iz Bosne", pojasnit će joj Ivo.
Baka bi opet zašutjela, gledajući u jednu točku. No i dalje će Ivu pitati za curu. Pa, gdje živi, tko su joj roditelji, koga još ima, gdje radi? Pa, da li oni to misle ozbiljno i kad će se ženiti...? Ostala je u čudu kad je čula da je Lucija vlasnica pilane, da joj mama ima trgovinu, sestra salon za uljepšavanje, a tata stolarski obrt.
I tak veliš. Nezini su bogoti. Kaj su oni, političari, tajfuni, kriminoalci?! Denes su samo takvi bogoti. Joj, joj, čuvaj se ti, sinek. Sega denes ima samo ne poštejna i dobrote", propitkivala bi baka u nevjerici i upozoravala svoga Ivu.
Baka, nit su političari, nit tajKuni, nit kriminalci. Samo su vrijedni i pošteni. Rade, ljudi. I znaju", zrelo će Ivo braniti svoju ljubav.
Za razgovore sa unukom, baka će koristiti vrijeme kad joj sin i sneja nisu doma, jer bi joj sneja često govorila – muči, baba! Voljela je biti nasamo s njim, jer joj on nije proturiječio, a i ljubav je bila obostrana. Rado je Ivo slušao bakine priče, a nije mu bilo mrsko ni kad ga pita o njegovu životu. Bio je zaljubljen u svoju Luciju i volio je o njoj pričati.
Jednog će dana baka otvoriti svoju škrinju s blagom i pokazati Ivi što se u njoj nalazi.
Znoaš, sinek, ovo su jako vriedne stvoari. Se ti je ovo ručni rad. Ovo tkajne, ovo kaj je našito, nokit... Ovo ti je našito ze zloatom. Evo, na tom lajbeku. Celo leto sem ga našvovala. Toga ni za kupiti. Pogleć kak je lepi ovaj kroluž, to mi je Ivek v Dubrovniku kupil. Ovo sim ti je moja roba za mreti. Rekla sem joa Juri i sneji da samo z ovem oću v grob pojti. I tebi sad velim - tak mora biti!" Zastala je gledajući ga sumnjičavo te nastavila: Pogleć ovu rubeninu; ove lepe firunge, pa ove plovte. Se sem joa to z ove deset prsti napravila."
Ispeglano i složeno, sve je mirisalo po sapunima od ruža i štirki. Divio se Ivo svemu što vidi, a ponajviše žaru i srčanošću te toplini i nježnosti pri opisivanju i dodiru svakog komada pojedinačno.
Kad je izvadila prekrasnu kartonsku kutiju, baka je sjela na krevet i zamolila Ivu da sjedne pored nje.
Ovde je nekaj za tebe", rekla je dižući nježno poklopac kutije, a prsti će joj biti još nježniji pri vađenju dragocjenosti iz nje. Držeći i promatrajući taj biser u svojim rukama, kao da joj je prvi put, baka je dugo šutjela. Imala je toliko toga za reći, no riječi nije bilo. Dotičući ures po ures; ružicu po ružicu, perlicu po perlicu, mašnicu i čipku, smogla je snagu i izustila:
Ovu je poculicu meni za zamuš napravila moja dobra babica. I joa ju čuvam sva ova leta. Kad sem dobila tvoju mamu za sneju, to se više ni nosilo. A kak sem ti joa žnum na gloavi s tvojim dedekom drmeš toncala, v kolu se okretala! Kak zvrk sem bila! Tega ti denes samo v fokloru ima...", sjetna i sa suzom u oku, napravila je stanku želeći uzeti zraka i nastaviti, no Ivo ju je preduhitrio:
Baka, pa moja je Lucija članica KUD-a! I kad pleše, na glavi nosi poculicu...", a onda je baka njega prekinula:
Eto, znoala sem joa da je tvoja Luca dobra dekla. I da je tak vriedna rođena baš zoate. A znala sem i da su Bosonci dobri ludi. Pogleć ti nu! Dela tam pri toj pilani, pa i na folklora još stigne. E, Ivo moj, Ivo..., imaš puno sreče. Znoaš, rado bi ovu poculicu videla na nezine gloave. Nek ima svoju, a ne posujenu."
Cijelim je bićem, baš Luciji, baka željela pokloniti biser iz svoje škrinje. Ivo se smijao, onako, ponosno i s pogledom ispod obrva. Bio je sretan. A kad mu je baka pružila doar za Luciju, osjetio je svu radost, ali i sav teret njezina života. Bio je ponosan na nju iako je oduvijek znao da ima najbolju baku na svijetu.
Bližio se Božić; vrijeme darivanja, pjesme, molitve, dobrih želja i veselja. Na Badnjak, dok su kitili bor ispod kojeg je svijetlio i dar za Luciju, Ivo je baki Ani prišapnuo da želi na gruntu iza njene drvene hiže, za sebe i Luciju početi graditi kuću.
O, sinek droagi, samo plemenita duša se ne odriče svega praga. Ovaj mi je Božić lepši od se tere sem preživela, a ti si najbolši nuk teri se more imati!" klicala je baka.
I mene je, babica, idemu na Polnoćku. Lucija nas čeka", rekao je Ivo, trepereći od uzbuđenja.

prosinca 2013.